"PRILOG KOLEKTIVNOM PAMĆENjU"

Ta natovska bitka za tobožnju zaštitu ljudskih prava i sloboda imala je sasvim drugi cilj: da se SRJ slomi i dezintegriše, uništenjem njenih odbrambenih snaga, uz istovremeno rušenje aktuelne vlasti i slamanje volje za otporom, radi zaposedanja južne srpske pokrajine.

Agresija je izvršena tobože u ime međunarodne zajednice, ali bez rezolucije i mandata Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Pri tome su bezobzirno prekršene sve odredbe međunarodnog prava. Pogažena je Povelja OUN i zloupotrebljene su sve međunarodne konvencije, da bi se metodom blickriga, tokom nekoliko dana, uništitila vojska SRJ, a državno rukovodstvo primoralo da prihvati nametnute uslove iz ultimatuma izdiktiranog na tobožnjim pregovorima u francuskom gradu Rambujeu. Zato je, na početku agresije, težište udara bilo na snagama i objektima vojske i vitalnim objektima MUP Republike Srbije.

Računali su da će za ostvarenje njihovog glavnog cilja biti dovoljno nekoliko dana žestokih masovnih udara, sa preovlađujućim vazduhoplovnim dejstvima i dejstvima sa distance, uz kombinaciju sa terorističkim dejstvima na Kosovu i Metohiji. Kako do toga nije došlo, zbog odlučnog vojnog i opštenarodnog otpora agresiji, NATO se orjentisao na paralisanje celog sistema funkcionisanja društva, ne razdvajajući vojsku i civile, cinično podvodeći njihovo stradanje pod naziv „kolateralna šteta“. Na udaru su se zatim našli i proizvodni objekti civilne namene, elektoenergetska postojenja, mostovi i pruge, toplane, bolnice, pa čak i škole i nacionalna televizija. Tako se NATO „kampanja“ pretvorila u opšti kazneni rat, kojim se prenebregava ratno pravo i dozvoljava ubijanje civilnog stanovništva. Zbog toga se ovom izložbom prvenstveno naglašavaju ti elementi NATO agresije, tokom koje su korišćena i zabranjena ubojna sredstva, pa i ona sa projektilima čija se probojnost pojačava korišćenjem ojačanja od osiromašenog uranijuma.

Za NATO agresore to i jeste bio „ograničeni“ rat, ali za SRJ, čiji su ukupni društveni i odbrambeni potencijali sedamdesetak puta manji od snaga Alijanse, to je bio opšti ili totalni rat, jer su u njemu angažovane celokupne snage i sredstva kojima se raspolagalo, uključujući i izloženost blokadama, pritiscima i ekonomskim uslovljavanjima, čije se posledice dugoročno odražavaju na sve životne uslove. Pošto „intervencije“ kakva je bila ova protiv SRJ indukuju produženje krize i tinjanje rizika od novih mogućih sukoba, njihove posledice, osim onih direktnih, teško su sagledive. To važi i za posledice koje prouzrokuje upotreba projektila sa osiromašenim uranijumom.

Na spisku sagledivog učinka NATO agresije su i svi veći gradovi Srbije i Crne Gore: Beograd, Niš, Novi Sad, Priština, Leskovac, Užice, Podgorica, Sombor, Subotica, Herceg Novi, Pančevo, Valjevo, ali i Aleksinac, Surdulica, Nova Varoš... i na desetine manjih i većih naselja.

Tokom 78 dana agresije izvršeno je oko 2.300 vazdušnih udara na više od hiljadu objekata širom zemlje. Bilo je angažovano više od hiljadu borbenih aviona NATO snaga i lansirano preko 400.000 projektila, ukupne težine 22.000 tona. Upotrebljeno je više od 1.300 krstarećih raketa ogromne razorne moći. Iako je Ženevskom konvencijom zabranjena upotreba kasetnih bombi, izručeno ih je 37.000 za dejstvovanje po živim ciljevima. Samo od njih stradalo je više od 200 civila. Tokom NATO agresije poginula su 462 vojnika i više od 2.000 civila, među kojima je bilo 88 dece, na desetine starih osoba i bolesnika na lečenju.

Dušan Milovanović